Ako se odlučimo ne prestati pitati “zašto?” te nakon svakog dobivenog odgovora uporno kopati još dublje, neumorno zapitkivati “zašto?” u potrazi za sve složenijim razlozima za ono tamo ili ovo tu, dospjeti ćemo naposljetku do “zašto?” na koje nećemo moći ponuditi “zato”. Doći ćemo do temeljnog pitanja same egzistencije.
- Zašto kiša pada s neba?
- Zato što je prije pada lebdjela na nebu u obliku oblaka.
- Zašto?
- Zato što je morska voda isparila i stvorila oblake.
- Zašto?
- Zato što se voda pretvara iz tekućeg u plinovito stanje kada je zagrijana.
- Zašto?
- Zato što procesom zagrijavanja molekule dobivaju kinetičku energiju zbog koje se mogu osloboditi međumolekularnih veza.
- Zašto?
- Zato što je svemir vektorsko polje interaktivnih sila.
- Zašto?
- Zato što jednostavno to jest!
- Zašto?
- Zato što postoji!
- Zašto?
Upravo je to najveći misterij svemira. Zašto postoji? Zašto baš postoji umjesto da ne postoji? Zašto baš postoji u obliku u kojem postoji? Zašto općenito nešto jest umjesto da nije?
Čitave horde filozofa su tijekom povijesti pokušale odgovoriti na dano pitanje. Skolastičari srednjeg vijeka, zaintrigirani Aristotelovom tvrdnjom da sve treba imati svoj direktni uzrok, ponudili su Boga kao odgovor na sva moguća pitanja koja se mogu pitati. Smatrali su ga prauzrokom kojemu ne treba vlastiti uzrok; posljednjom karikom u lancu pitanja “zašto?”.
Njemački matematičar i filozof Leibniz je počelo svemira objasnio podjelom stvari na one nužne i one ovisne. Dok postojanje ovisnih stvari “ovisi” o nekom uzroku (na primjer, kuća može postojati jedino ako ju netko izgradi), nužne stvari postoje same od sebe i ne treba im uzrok (na primjer, apstraktni koncepti poput brojeva ili matematičkih skupova). Leibniz zaključuje da s obzirom na to da je svemir ovisna stvar, odnosno da je teoretski moguće da ne postoji, mora imati svoj nužni uzrok. Taj uzrok, kao i skolastičari prije njega, naziva Bogom.
Pozitivistički filozofi poput Russella ili Wittgensteina pak odbacuju pitanje u potpunosti jer tvrde da jezik nije sposoban obuhvatiti kompleksnost zagonetke koju predstavlja svemir. Oni tvrde da se jezikom uspješno mogu prenijeti jednostavne poruke poput “jabuka se nalazi na stolu.” ili “automobil se vozi cestom.”, no ne i nebulozna pitanja poput “što je pravda?”, “kako biti dobra osoba?” ili “koji je smisao svega?”. Russell je notorno izjavio:
“Svijet postoji i to je to. Trebali bi jednostavno prihvatiti da je ovdje.”
Ugledati ću se na Rusellovu lakoničnost pa ću jednostavno zaključiti da je najveći misterij svemira: čemu sve ovo?
