Zašto se Hrvati vole toliko žaliti i kukati nad sudbinom?

Question

Čitam, a pomalo mi o tome pričaju stariji, kako smo mi narod koji se voli jadati o problemima, žaliti sebe i kukati o lošoj sudbini. Takva negativa ne vodi u blagostanje, uspjeh i zadovoljstvo. Ni pojedinca, a niti narod.

Vjerojatno ima i koje istraživanje naroda na tu temu - koliko je koja nacija sklona žalopojkama. Ne znam jesmo li prvi na toj listi.

Answer 1

Bez obzira koliko duga je noć, jutro će sigurno doći.

 – afrička poslovica

Hrvati su kao narod jako skloni plakanju nad vlastitom sudbinom, stalnom žaljenju i prigovaranju te su često i nesretni zbog svoje pozicije u svijetu i svoga života. Takav smo narod u kojem većinom starije stanovništvo, čija je mladost bila uništena ratom i neimaštinom, stalno kuka nad svojim životom. 

Ponekad velika neimaština, stalan strah i nesigurnost utječu na ljude tako da se oni, i kada prođu loša vremena, ne znaju više prilagoditi životu i vjerovati da će biti dobro. Treba ljude, koji su naučili živjeti u strahu od sutra, usmjeriti na sadašnji trenutak i pokazati im da nije sve tako crno i da ipak nakon kiše i oluja dolazi sunce pod kojim sada mogu mirno živjeti. 

Ne treba kukati nad svojom sudbinom i životom. Najvažnije je živjeti u sadašnjem trenutku, biti zahvalan na svemu što imamo i naći u svakom danu ono što nas čini sretnima i tako biti zadovoljni sami sobom. 

Answer 2

To je hrvatski narodni običaj i način samozavaravanja da se ne može ništa osim sjesti i plakati. To samozavaravanje je opravdanje lijenčinama da ništa ne poduzmu, a i vjerojatno im je dovoljno dobro u životu kad ih život još nije natjerao da se trgnu. Moguće je i odraz tisućljetnog sluganstva u kojem je bilo lakše kukati nego se pokrenuti. Ako već nešto moraju, Hrvati će umjesto kukanja izabrati drukanje što je primijetio i A.G. Matoš kad je rekao "Hrvatska već vidje razna čuda, al' ne nađe štrika za toliko juda." Čak i te stare generacije su se znale pokrenuti tu i tamo, letjeli su na žandare, iznijeli teret protuturskih ratova na svojim plećima dok ovo na što je narod danas spao doslovno nije ni za sažvakati i ispljunuti.

Answer 3

nekada smatram da to ljudi rade čisto zato što nemaju nekih drugih tema za razgovor i čisto radi toga da sve te probleme što imaju odagnaju iz svojih misli i na neki način smatraju da će im to donijeti nekakvu olakšicu  zapravo to imaju utisak da ako se bude drugima požalili da će se osećati kao da je nestalo tih problema a da će osetiti takvo olakšanje međutim ne samo što to nije istina i što će osećati dalje te probleme koje nose sa sobom već će biti predmet tračarenja drugih ljudi međutim svima pojedinačno je postalo na neki način to hobi da pričaju o svojim problemima