Jesmo li po prirodi dobri ili loši?
Filozofi su stoljećima raspravljali o tome jesu li ljudi rođeni dobri ili zli. Aristotel je tvrdio da se moral uči i da se rađamo kao "amoralna stvorenja", dok je Sigmund Freud novorođenčad smatrao moralno praznom pločom. Studije razvojne psihologije pokazuju da možda postoji neko prirodno "dobro" u čovječanstvu (ili, tehnički govoreći, da su barem djeca sposobna donositi moralne prosudbe u ranijoj dobi nego što se mislilo).
Thomas Hobbes i Jean-Jacques Rousseau zastupaju najpoznatija suprotstavljena stajališta.
Hobbes je opisao ljude kao zle i brutalne. Vjerovao je da društvo i pravila poboljšavaju našu lošu prirodu.
Rousseau je umjesto toga tvrdio da smo dobri i čisti. Okrivio je društvo za kvarenje naše urođene dobre prirode.
Paul Bloom, autor knjige Just Babies: The Origins of Good and Evil, objašnjava da bebe mogu procijeniti dobro i loše — čak i prije nego što nauče hodati ili govoriti.
Kao dio eksperimenta, djeca su gledala kratku predstavu u kojoj se jedan oblik pokušavao popeti na brdo. Drugi je oblik htio pomoći penjaču, dok ga je treći pokušao spriječiti u uspjehu.
Zaključak?
Ono što se zatim dogodilo otkriva bit ljudske prirode. Nakon predstave bebe su trebale odabrati jednu figuru. Mnogo je vjerojatnije da će dojenčad izabrati 'pomagača' umjesto 'gurača'. Više su voljela dobro nad zlim. Studija je otkrila naš osnovni instinkt da više volimo dobro i prijateljsko ponašanje nad zlonamjernim.
Dakle, ljudi su po prirodi dobri, dok ih kasnije određeni faktori mogu alternirati.
