Koncept gena za "ljenčarenje" je pojednostavljivanje složene biološke i psihološke stvarnosti. Dok postoji genetska komponenta koja može utjecati na sklonost osobe prema fizičkoj aktivnosti ili motivaciji, ne postoji jedan specifičan "gen za ljenčarenje".
Genetski faktori mogu utjecati na:
Metabolizam: Neki ljudi mogu imati genetsku predispoziciju za sporiji metabolizam, što može utjecati na razinu energije i motivaciju za fizičku aktivnost.
Neurotransmitere: Genetske varijacije u neurotransmiterskim sustavima, poput dopamina, mogu utjecati na motivaciju i osjećaj nagrade, što može utjecati na sklonost aktivnostima.
Fiziološke faktore: Neki geni mogu utjecati na mišićnu masu, kapacitet za izdržljivost i ukupnu fizičku sposobnost, što može utjecati na sklonost prema aktivnom načinu života.
Studije su pokazale da genetika može igrati ulogu u sklonosti prema tjelesnoj aktivnosti, ali i okolišni faktori, poput odgoja, društvenih normi i osobnih iskustava, također imaju veliki utjecaj.
Također, treba razlikovati lijenost od prokrastinacije. Ovo da smo svi ponekad lijeni važi i povremena lijenost je zdrava. Inače bi svi imali burnout za burnoutom.
S druge strane, prokrastinacija je odgađanje zadataka iz straha. Taj strah može biti ignoriranje obveze zbog nesigurnosti oko odluke kako početi, brige oko nekog koraka u poodmakloj fazi zadatka ili generalni strah od neuspjeha.
Na van lijenost i prokrastinacija izgledaju isto. Ali nije jednako ako osoba nakon petodnevnog radnog tjedna odluči potratiti subotu na mobitelu i ako ta ista osoba "visi" na mobitelu umjesto da se odazove npr. na razgovor za posao od kojeg strepi jer misli da nije dovoljno dobra za tu poziciju.
