Prvu tetovažu napravila sam sa 21 godinom (čekala sam par godina da vidim hoću li i dalje biti za tu ideju).
Istetovirala sam si malenoga guštera koji mi predstavlja važnost prijateljstva, a ideju sam dobila kada smo moja najbolja prijateljica i ja imale jako intenzivne svađe a pomirile smo se kada smo ugledale guštera i počele se smijati. Par mjeseci nakon sam na njega nadodala cvijeće za koje se inače smatra da pruža zaštitu od bolesti i "zlih duhova".
Gušterić je malen i nije bolilo, ali cvijeće je dosta veće i bol je nakon 4 sata postala neizdrživa. Nažalost, otkrila sam da moj prag tolerancije na bol nije baš toliko visok. Međutim, dosada još nisam požalila. Tetovaža je na mjestu gdje je prekrivena cijelo vrijeme, stoga svaki put kada ju pogledam pri presvlačenju se razveselim i bude mi drago što ju imam, jer mi je jako lijepa. Odabrala sam sama boje, dizajn i poziciju stoga ništa vezano uz nju nije negativno. Čak i sama ta bol mi je bila dokaz da mogu izdržati više nego što sam mislila, zato jer sam odlučila dovršiti ju u jednom terminu i to sam i uspjela. Stvarno je vrlo bitno koji je motiv i mora biti nešto što je vama stvarno prekrasno, i što u vama izaziva neki pozitivan osjećaj, kako bi smanjili šanse za kasnijim žaljenjem.