Kako gledati na roditelja koji dijete prepusti sebi u 20tim godinama života?

Question

Da odmah pojasnim, ne radi se o zanemarivanju djeteta, već o tome da li je u današnje moderno doba primjereno da roditelj prepusti svoje nespremno dijete u 20tima godinama života na samostalan život dok danas pretežno vršnjaci žive s roditeljima do svojih 30tih godina. Možda nije nezakonito, ali ne smatra li se to ipak prerano za današnje shvaćanje roditeljstva i njihove odrasle djece?

Kako bi ja, kao dijete takvih roditelja trebao, gledati na njih koji su me prepustili samostalnosti već u 20tim godinama života?

Answer 1

Mislim da su neki ljudi u svojim 20-im godinama spremni za samostalni život, dok neki to neće biti ni u 40-ima, dakle, sve je individualno. Roditeljska je dužnost da dijete odmalena pripremaju za samostalan život, a prema zakonu su obavezni dijete uzdržavati dok se školuje. Ako dijete u dvadesetim godinama, nakon završetka školovanja, nije spremno za samostalan život, to je djelomično roditeljska greška. Naravno, mladi ljudi su i sami odgovorni za svoju samostalnost. Također postavlja se pitanje što točno znači prepustiti dijete samostalnom životu. Za mene to znači prepustiti djetetu da se samo brine o sebi, dakle, da živi samostalno i da plaća svoje troškove, da radi i samo brine o svojim obavezama te da donosi vlastite odluke. No to nikako ne znači da dijete više ne može računati na roditelje i potražiti njihovu pomoć i savjet. Ovdje naravno ne govorim o zivkanju za svaku sitnicu. Važno je zapamtiti da, iako je dijete sada samostalno, to ne znači da više nema roditelje i da njihov odnos tu završava. Postavili ste pitanje kako biste se Vi, kao dijete takvih roditelja trebali postaviti prema njima. Mislim da, ako su Vam do tad pružili sve što Vam je potrebno (ne samo materijalno, nego i odgoj, savjete, usmjeravanje) i ako su Vam i dalje na raspolaganju za pomoć i potporu, ne biste im trebali zamjeriti. Ako se ipak ne osjećate spremni na samostalan život, razgovarajte s roditeljima o tome. Ako imate financijskih ili drugih problema, mislim da biste trebali to otvoreno reći roditeljima. 

Answer 2

Ima onih roditelja kojima godine njihovog dijeteta ne predstvaljaju ništa, s time želim reći da se prema njemu i u odnosu na ostale ponašaju jednako kada njihovo dijete je maloljetno kao i kada je prešao tu maloljetnost recimo sa tih 20 godina.

Znam mnoge vršnjake s preko 20 godina koji nikada nisu radili i koji i dalje sa svojih skoro 30 godina žive ne samo sa svojim roditeljima nego od svojih roditelja, dakle znam i one za koji njihovi  roditelji smatraju da su nakon 18te godine odrasle osobe i puste ih da se same snalaze kako će živjeti ( što će jesti, piti, osnovne potrepštine) itd.

Takve situacije prisiljavaju djecu da se sami snalaze na kakve god načine mogli i dosta i udaljuje njihov odnos. Naravno da bi odrasla osoba trebala raditi ali ako ne može naći odmah posao roditelj je dužan pobrinuti se za njega a ne ostavit ga na cjedilu isto tako što se tiče stanovanja, stanovi su jako skupi, ako netko ima u tim godina svoj stan, ima ga od svojih roditelja. Ako se sa roditeljima ne može porazgovarati, treba se otići i osamostaliti pod bilo koju cijenu. 20. godina je još uvijek premlado za samostalan život, ovisi kako za koga, neki to žele i mogu si priuštiti.

Answer 3

Samostalnost djeteta je vrlo ozbiljna tema za roditelje. Određeni roditelji smatraju odvajanje djeteta prirodno, dok ostali teže djetetu priuštiti siguran život dokle dok je to potrebno. Vremena se mijenjaju te je sve više djece ovisno o svojim roditeljima. No, smatram da trebaju postojati određene granice.

U nekim dijelovima svijeta sasvim je normalno da dijete počinje raditi s napunjenih 15 godina te zarađivati za sebe i sve što si želi priuštiti. Također, dijete zarađuje za svoje obrazovanje, ukoliko roditelji nisu u mogućnosti priuštiti svom djetetu određenu vrstu obrazovanja.

U životu neke osobe imaju 'sreće' da se rode u obitelji koja će ih moći financirati i uzdržavati, no mnoga djeca se ne rode u takvoj obitelji ili jednostavno nemaju niti obitelj. Oni su prisiljeni osamostaliti se do 18. godine. Ovim načinom dijete nauči brinuti samo za sebe prije vremena te ne ovisi ni o kome, što joj kasnije može jako puno koristiti.

Nisam protivnik roditelja koji žele svoje dijete osamostaliti u 20-tim godinama jer će dijete tada vrlo rano naučiti zarađivati za sebe i postati samostalno, što mu daje veliku slobodu. Na to možete gledati tako da ćete sami određivati o svom životu jer sami zarađujete za sebe. Donosite svoje odluke te se bavite čime vi želite. Takve roditelje podržavam sve dok su prisutni pružiti pomoć djetetu ukoliko se nađe u određenim problemima ili mu je samo potreban savjet.

Answer 4

Mislim da je samostalnost nešto što se treba postupno izgrađivati. Nije fer da se dijete koje nije naviklo živjeti bez roditelja sa svojih 17-18 godina odseli u drugi grad, počne živjeti sam i to na ograničenom budžetu, samo kako bi studiralo no to se nažalost danas smatra normalnim. Neke takav način života ojača, a druge čini vrlo nesretnim, sve je to od osobe do osobe. U nekim zemljama je normalno da dijete ode od kuće sa 18, kod nas se to nažalost uglavnom čini kao nešto što ne želimo ili nešto na što smo prisiljeni. No mislim da samostalnost uvijek sa sobom donosi i dobre strane - čini nas odgovornijim i spremnijim za život. Ako ništa drugo, uči nas lekciju. Teško je, ali izvedivo. Mislim da je tu bitna emotivna podrška, jer bez nje dijete nema puno izgleda za sreću.