Tako je. Vrste domaćih životinja, evolucijski gledano, ostvarile su zavidne rezultate, pogotovo ako uspješnost vrste mjerimo u broju njezinih jedinki. Otprilike 90% svih velikih životinja danas spadaju u kategoriju domaćih, a 'kolektivno veganstvo' čovjeka definitivno bi značilo krah dominacije mnogih vrsta, a neke možda doveo do ruba izumiranja.
Odgovor na pitanje tko su gori ubojice, vegetarijanci ili nevegetarijanci, može se dati iz dva kuta, kolektivnog i subjektivnog.
Kolektiv neke vrste domaćih živoitnja ostvario je sve svoje nužne potrebe- svinje, kokoši i ostale domaće životinje nikada nisu gladne ili žedne, imaju skloniše, zaštićene su od predatora iz divljine, a potrebe za razmnožavanjem daleko su najostvarenije- vegetarijanci tu dolaze kao najveći neprijatelji i skidaju s trona vrste koje godinama prevladavaju kao najuspješnije.
Međutim, koliko god kao vrsta svinje bile uspješne, javlja se pitanje uspjeha jedinke. Jasno je da su svoj veliki kolektivni uspjeh te životinje platile iznimnom individualnom patnjom. Naime, svinje su jedne od najinteligentnijih vrsta sisavaca. Znatiželjne su, imaju veliki poriv za istraživanjem prostora, međusobno komuniciraju putem olfaktornih i slušnih osjetila, majke svoju mladunčad prepoznaje po jedinstvenim zvukovima koje proizvode i obrnuto. U gestacijskim kavezima koji imaju betonske podove i metalne rešetke jedna svinja ne može niti leći na bok, a kamoli istraživati, period od čak i do 20 tjedana koje bi mladunčad inače provela uz majku tamo je smanjen na najviše četiri tjedana nakon čega su mladi praščići spremni za odlazak na tovljenje i klanje, a njihovu majku čeka nekoliko novih ciklusa oplodnje pa ista sudbina-klanje.
Isto je i u slučaju kokoši. One osjećaju snažan poriv da lutaju i kljucaju, sviju gnjezdo, stvore svoju određenu društvenu hijerarhiju. Jesu li te njihove potrebe zadovoljene dok u malim kavezima nagurane nesu jaja do iznemoglosti? Definitivan je odgovor- ne.
A što je s kravama? Mljekuje svoje dane provode između dvije pokretne trake. Sprijeda vide hrpu hrane koju trebaju pojesti, sa stražnje strane nalaze se strojevi koji će ih pomusti, a sve to u životnom prostoru minimalne veličine u kojem provode svoje vrijeme u vlastitom urinu i izmetu.
Nedvojbeno je da su nevegetarijanci u ovome slučaju ubojice bez presedana koji pate od velikog nedostatka empatije.
Pitanje je bilo: tko je gori? Za odgovor na to pitanje možda bi, umjesto pitati 'što je život' bilo bolje pitati: 'što je cilj života- kolektivni uspjeh vrste ili individualno zadovoljstvo?'. Ili tko je uspješniji- milijarde svinja koje imaju zadovoljene svoje primarne potrebe, ali rijetko se za koju jedinku može reći da će imati priliku doći do osobnog zadovoljstva ili bjeloglavi sup koji je spao na mizernih nekoliko tisuća jedinki, ali ima priliku boriti se u 'jedač jedući bude pojeden' okolini i ostvariti, kao jedinka, svoje primarne, ali i subjektivne potrebe?