Pristupačnost, otvorenost i pokazivanje pozivnih emocija.
Kada vidimo da netko ima problem ili nam se osoba na bilokoji način povjeri, naše reakcije i izrazi lica su ono što na nju ostavlja utisak, i pokazuje jesmo li zbilja tu ili ne.
Najbolji koraci su uvijek prvo da pokažemo interes za ono što ta osoba ima za reći. To počinje sa pitanjima kojima potičemo razgovor na tu temu problema, podpitanja koja pokazuju da želimo znati više i davanje korisnog savjeta ukoliko ga osoba traži. Nametanje svojeg mišljenja ostavlja dojam da nas nije briga za taj problemo specifično već samo da mislimo kako znamo bolje od te osobe, te to onda potiče zatvaranje u sebe ili traženje druge osobe/načina za utjehu.
Reakcije poput pretjeranog čuđenja ili pokazivanje da nam se taj problem čini nevažnim će postići kontra efekt. Nikako se osoba koja nam se povjerava ne smije osjećati kao da ju ne razumijemo ili ne želimo razumijeti. Čak i ako nikada osobno nismo iskusili taj problem, ne znači da nemožemo pomoći. Uvijek je dobra opcija "Ne znam kakav je to osjećaj, ali vidim da tebe to muči." Suosjećajnost i empatija ovdje igraju ključnu ulogu. Također, ne smijemo biti napadni, u smislu da je taj problem jedino što postoji u odnosu između dvoje ljudi. Kada se trudimo nekoga oraspoložiti isto pokazujemo kako nam je stalo da se čim prije oporavi.