Hrčci su glodavci koji žive u Europi i Aziji. I kineski i sirijski hrčak popularni su kao kućni ljubimci.
Kineski hrčak dolazi iz pustinja na sjeveru Kine i Mongolije. U divljini žive u jazbinama koje sami kopaju. Kineski hrčci vrlo su teritorijalni, ali često rade jazbine jedni blizu drugih, što ostavlja pogrešan dojam života u koloniji. Hranu sakupljaju u svojim vrećicama u ustima te ju nose u jazbinu gdje jedu na sigurnom. Hrane se travom, lišćem, izdancima, orašastim plodovima i sjemenkama, ponekad i insektima. U divljini ove životinje zapravo ne hiberniraju. Povremeno se probude da pojedu uskladištenu hranu.
Sirijski hrčak podrijetlom je iz Sirije. Populacije se u divljini najčešće nalaze u plodnim, poljoprivrednim i gusto naseljenim područjima na Alepskoj visoravni (Sirija). Njihova omiljena staništa su stepe, pješčane dine, rubovi pustinja i druga topla, suha područja. Sirijski hrčci su samotnjaci, kopaju skrovišta i kanale te grade gnijezda na dubini 40 - 90 cm. Njihovi prirodni neprijatelji su sisavci i zmije. Ne podnose jedinke svoje vrste, iako se druže tijekom sezone parenja. U jednoj godini mogu imati do 8 legla, najčešće sa 4 mladunca. Ova vrsta je aktivna noću, dnevne sate obično provodi u jazbinama, a razdoblje aktivnosti započinje u sumrak. Tijekom noćnih sati ovi glodavci traže hranu (hrčak putuje čak 12 kilometara jedne večeri kako bi pronašao i spremio hranu). Tijekom zimskih mjeseci sirijski hrčci hiberniraju i nisu aktivni.
