U Hrvatskoj bi to bilo poznato kao slučaj Marka Franciškovića, Ivana Pranklina ili Anamarije Braim. Svi navedeni su upozorili na očite nepravilnosti (vrste nepravilnosti razlikovale su se od osobe do osobe) te su svi troje proglašeni duševnim bolesnicima i liječeni. U SSSR-u bi Marta Mitchell završila u psihuški. Kod nas je Vrapče ili Rab sasvim dovoljno (nekima je bilo i zadnje). Efekt je blizak pojmu kritikomanije. Hrvatska je po tom pitanju u europskom vrhu, a vodeća je Ukrajina. Psihijatri jedva čekaju svaku krivu riječ da bi mogli dijagnosticirati bilo što što ne stoji, a pogrešne dijagnoze mnoge su pacijente stajale zdravlja, karijere pa čak i života. U jednom trenutku imate osobu vesele naravi koja je pod terapijom pretvorena u amorfnu masu. Terapija je propisana jer je psihijatar pogrešno protumačio simptome i dao dijagnozu koja je možda dovoljno teška da spriječi profesionalno napredovanje te osobe u karijeri ili u dobivanju bilo kojeg posla koji nije najniži, najteži i najslabije plaćen. Kad nas pogađa taj efekt? Svaki put kad ispravno percipiramo neku situaciju, obrazložimo je sugovorniku, budemo ismijani, napadani ili čak sankcionirani, pretrpimo veliku duševnu bol i dodatnu duševnu bol kad se ispostavi da smo bili u pravu te da nam se nitko nije ispričao ni priznao da smo imali pravo.
