Rasa je svetinja koju treba čuvati i treba izbjegavati multikulturalnost koju je i Merkelica proglasila propalim projektom. Poštujem svaku rasu i želim joj sve najbolje u kraju iz kojeg je potekla i u kojem je domicilna tisućama godina. Međutim, nešto se mora učiniti ukoliko vidimo ciljanu zamjenu stanovništva na način da je vlada učinila sve da istjera što je moguće više domicilnog stanovništva te sad uvozi raznobojnu jeftinu radnu snagu (koja je također potlačena sirotinja koja samo pokušava prehraniti svoju obitelj). Svjedočimo sve većem broju radne snage iz zemalja Dalekog istoka. Oni barem žele raditi, ako ništa drugo. "Radna snaga" s Bliskog istoka i Afrike ne pomišlja na rad. Njima je prioritet socijalna pomoć, širenje islama i uživanje u otpuštanju kočnica koje ne mogu otpustiti u svojim zemljama u kojima nema bordela, noćnog život i razodjevenih žena koje takve hodaju ulicom. Jedni i drugi donose sa sobom svoje običaje i uvjerenja, neki se integriraju teže ili lakše, a neki nikako. Ovo zadnje odnosi se na klasične migrante koji su u pravilu kriminalci koji bježe od zakona ili pripadnici islamističkih organizacija o kojima se, gle čuda, više ne govori otkad je migrantskog vala. Sad bi me ovo odvelo preširoko da krenem dalje s temom pa ću se tu zaustaviti. Želimo samo napomenuti da bismo trebali shvatiti da je sasvim u redu biti bijele boje kože, da bijelac nije automatizmom rasist, da nisi povlašten ukoliko si bijelac, da svoju rasu treba voljeti i na nju biti ponosan (kao svatko na svoju) i da je ta vrsta ljubavi sasvim u redu te ne podrazumijeva mržnju prema drugima, da nam ne treba multikulturalnost već stvaranje klime koja će dovesti do povratka naših iseljenika kao radne snage i potencijalnih ulagača (a ne ih opteretiti brdom papirologije i suptilno ići navoditi da moraju nekoga potplatiti da bi njihov projekt uspio, a zbog čega su mnogi odustali od svoje zemlje jer ih ne zanima neredi korupcija). Vrate li se naši, nećemo imati potrebe za drugima i nećemo morati voditi ovakve razgovore nego ćemo vrijeme trošiti na nešto konstruktivno.
To vrijedi za čitavu Europu i bilo koju izvorno i/ili dominantno bjelačku zemlju koje ne bi imale ove probleme da su se držali tradicije, vjere i poštovanja ljudskog života umjesto što su se okrenuli hedonizmu. Hans je htio uživati život, u životu je birao fine posliće, ima dvoje djece koja se zbog svojih uvjerenja nikad neće razmnožavati čime se prekida stvaranje nove radne snage i poreznih obveznika koji će uplaćivati za mirovine i socijale. Hans je izbjegavao prljave poslove koje je prepustio Turčinu i Balkancu, imao je visok standard, a pod stare dane želi uživati na Maldivima. Za to vrijeme Turčin se naradio, Maldive neće vidjeti niti ga zanimaju, ali on ima od troje-četvero djece pa nadalje, ona će imati svoju, kroz par desetljeća znamo i sami tko će biti brojniji i kao takav određena sila koja će moći određivati pravila. Hans umire i njegova se loza ugasila. Takvih poput njega je poprilično. Nasuprot njima, tradicionalisti tamnije puti držali su svoje običaje. To u budućnosti Njemačku preimenuje u Germanistan, a domicilne sprema u kategoriju nacionalne manjine. Sami su si krivi i svi smo si sami krivi. Nema tog Kalergija koji bi proveo svoje planove (pa makar napisao još stotinjak "Praktičnih idealizama"
da svi mi nismo pristali na to. Da nam nije bitan visok standard i uživanje u svemu što život pruža, a bez primisli o nekim višim idealima. Nikoga ne trebamo mrziti nego probuditi uspavanu moć bijelog čovjeka. Tu mislim prvenstveno na buđenje zdravog razuma i povratak zdravim vrijednostima radi kojih je do 1970-tih godina bilo sasvim normalno imati troje i više djece, a sad se to smatra nenormalnim pa čak i životinjskim.
