Benchmarking je potraga za praksom koja je najbolja za određenu granu industrije. Temelji se na uspoređivanju svojih dimenzija sa tvrtkama koje zavrijeđuju biti mjera vrijednosti. Možemo ga definirati i kao proces učenja tijekom kojeg se menadžeri educiraju kako bi postigli određenu učinkovitost u poslovanju, te prednost nad konkurencijom. U hrvatskom jeziku se koristi ovaj engleski termin iz razloga što se dosada još nije osmislio prikladan domaći termin. Kako bi benchmarking bio uspješan, krucijalno je odgovoriti na slijedeća dva pitanja, tko je najbolji i koja korisna iskustva posjeduje, te na koji način je ostvario rezultate da je postao najbolji.
Benchmarking se danas može primjeniti na široku paletu područja u tvrtkama, a neki od njih su: ispitivanje zadovoljstva kupaca, tehnološki procesi, poslovni procesi, motiviranost i vjernost radnika, očuvanje okoliša itd.
Sama teorija bencmarkinga se temelji na usporedbi rezultata, što predstavlja usporedbu sa najboljima, zatim na utvrđivanju razlika i nepravilnosti, te na promjeni prakse menadžmenta.
Postoji nekoliko vrsta benchmarkinga, to su interni benchmarking (dvosmjerna komunikacija te razmjena mišljenja), eksterni benchmarking (javlja se u nekoliko oblika), konkurentni benchmarking (usporedba samo sa izravnom konkurencijom, najosjetljiviji oblik benchmarkinga), funkcionalni benchmarking (komparativno istraživanje u okviru srodnih djelatnosti), generički benchmarking (usporedba s najboljima), te povezani benchmarking (usporedba s organizacijom s kojom od ranije postoji sporazum o benchmarkingu).
Cilj benchmarkinga je istovremeno obuhvatiti i riješiti se osobnih nedostataka i oganičenja, uspjeti sačuvati prednost, te steći liderstvo nad drugima. Tokom provođenja benchmarkinga važno je se držati slijedećih pravila, poštovati privatnost, uzvraćati informacije, ne zlopotrebljavati povjerenje, ništa ne činiti bez odrobrenja, te nikada prestati učiti.
