Osobno sam kao malo dijete na početku osnovne prošla kroz razvod roditelja i nikad mi to nije predstavljalo nikakvu stresnu situaciju jer su me roditelji pokušali skroz odvojiti od nekih njihovih problema ako su ih imali i zaokupirati me u svom dječijem svijetu u kojem sam stvarno bila sretna i mogu reći da sam bila jedna od najsretnijih djevojčica jer se za mene uvijek sjećaju da dok su sva djeca igrala zajedno i vadila stvari, pokazivala od igračka tko je šta dobio, ja bi negdje bila zaokupirana sa cvijećem, trčala za pesekima vani (dok ih se današnja djeca boje i vrište kad ih vide jer ih roditelji ne odgajaju na način da ih uče da je pas dio prirode) ili bi mi zaokupiralo pažnju čim bi vidjela da netko u kavezicu ima neku životinjicu, stvari me uopće nisu zanimale. Uživala bi sama sa sobom i dugo sam bila nezainteresirana za odrasle stvari dok se u 5tom osnovne već moglo među vršnjacima čuti što su kondomi ili seks, što je žalosno.
Nije me nikada zanimalo previše razvod jer su roditelji ostali složni oko mene i sve mi je ostalo isto, nisam gledala roditelje kako se svađaju niti sam slušala uvrede, niti su se iskaljivali jedni na drugom oko mene tko će me kada vidjeti odnosno neće vidjeti, jednako sam ih imala oboje, s obzirom na to nikako ne mislim svoje dijete jednog dana upletati u odrasle stvari jer šta ja imam malom dijetetu govoriti ozbiljne probleme ali stvarno postoje takve osobe koje pričaju loše djeci o njihovom bivšem partneru, dijetetovom roditelju i to mi je za svaku osudu, na tome bi trebao poraditi centar za socijalnu skrb i sudac kada odlučuje kod koga će dijete živjeti jer ako osoba ima potrebu dijetetu govoriti negativne probleme u vezi odraslih osoba, takva osoba ne bi trebala imati dijete. Ovdje govorimo o djeci, djeca trebaju ostati što duže djeca a mi odrasli bi se trebali fokusirati da su naša djeca sretna u djetinjstvu.
