Učestalo koristimo riječ coaching u različitim situacijama, a ona u većini slučajeva znači nešto potpuno drugo. Čak se i dio definicija dostupnih online razlikuje i nisu sve potpuno točne.
Meni najdraža definicija koju sam naučila od svog coach-a:
„Coaching znači osloboditi potencijale neke osobe kako bi ostvarila svoj maksimum. Znači pomoći osobi da sama uči, a ne ju učiti.“
Dakle ne, poslovni coaching nije trening i nema veze s onim što ljudi obično govore o coachingu. Kada dodamo tome riječ poslovni, to samo znači da se veže uz poslovne situacije, a ne da usmjeravamo nekoga kako da bolje posloži ili bolje upravlja svojim poslovanjem.
Kada trener trenira nekog o primjerice prodaji ili upravljanju (to je prodajni trening ili lidership trening), nije coaching. Coaching nije ni edukacija, a nije ni situacija u kojoj nekog savjetujete (to je savjetovanje).
Osnovni princip coaching-a je da coach tijekom jednog coaching susreta koji obično traje oko 1 h i 30 min, ne savjetuje već „samo“ postavlja prava pitanja. Onaj koga se coach-a priča 80% vremena dok coach priča/postavlja pitanja 20% vremena.
Zašto? Zato što svi odgovori već postoje u nama, no potrebna nam je pomoć da dođemo do njih. Naime u tom procesu pronalaženja odgovora na pitanja na kraju uvijek pronađemo rješenja za postizanje naših ciljeva.
Rezultati coachinga se obično vide u dvije faze:
- prva, u kojoj odmah tijekom coachinga dolazi do „a-ha“ momenta u kojem osoba spozna zašto se nešto događalo, što je mogla raditi drugačije, ili što bi mogla primjeniti u budućnosti
- druga, dugoročna i pomalo skrivena, u vidu poboljšanja kvalitete života i povećanja motivacije i samopouzdanja
Ljudi obično misle da moraju znati sve o temi o kojoj coach-aju nekoga, primjerice o nečijem poslu, što je potpuno krivo.
Što manje znamo, to bolje, jer nećemo imati potrebu nametati svoja riješenja. To je ponekad jako teško, jer kao ljudska bića imamo potrebu pomoći svojim savjetom.
