Vrijeme je za cjelovitu reformu instituta bolovanja
Rast troška bolovanja od 10% na teret poslodavaca u 2022. godini posebno je izražen u pogledu kratkih bolovanja, odnosno najučestalijih bolovanja koja u Hrvatskoj iznose 12-13 dana (medijan). Iako su proširene ovlasti kontrolora bolovanja, koji sada mogu sami zaključivati bolovanja, njihov broj je premali da bismo u narednom razdoblju mogli očekivati značajnija poboljšanja.
Stoga je potrebno tražiti druge načine kako bi se teret upravo tih najučestalijih bolovanja, a koja u cijelosti snosi isključivo poslodavac, smanjio.
Prema broju plaćenih dana bolovanja, hrvatski model bolovanja u svojoj izdašnosti premašuje gotovo sve članice EU osim Njemačke gdje poslodavci također podmiruju 6 tjedana ili 42 dana bolovanja. Hrvatska bi se prije trebala usporediti sa zemljama CEE regije kojima je bliža po razini produktivnosti i drugim strukturnim karakteristikama kao što su:
- Poljska (33 dana, odnosno 14 dana za starije od 50 godina),
- Slovenija (30 dana),
- Mađarska (15 dana),
- Češka (14 dana),
- Baltičke zemlje (10 dana),
- Rumunjska (5 dana),
- Bugarska (3 dana).
Tijekom spomenutih 42 dana na teret poslodavaca, hrvatski korisnici bolovanja prime 70-100% ugovorenog bruto osobnog dohotka, što je značajno više u odnosu na usporedive članice EU. Naime, slovački poslodavci plaćaju 25% procijenjene osnovice tijekom prva tri dana te 55% od četvrtog do desetog dana, češke tvrtke podmiruju 60% prosječne radne satnice, u Grčkoj poslodavci plate 50% za prva tri dana, pa u preostalom periodu poslodavac plaća razliku između naknade za bolovanje koju isplaćuje HZZO te plaće zaposlenog, dok u Latviji tvrtke podmire minimalno 75% prosječne plaće za drugi i treći dan bolovanja te minimalno 80% u narednih sedam dana bolovanja.
Sve ovdje spomenuto potiče značajne zlouporabe instituta bolovanja pa je potrebno tražiti odgovore kako spriječiti zloporabe, ali i smanjiti ovaj nesrazmjerno veći trošak poslodavaca u Hrvatskoj u odnosu na poslodavce u usporedivim članicama EU.
