Zakon o radu može se primjenjivati na državne službenike, ali njegova primjena nije neograničena. Položaj državnih službenika prvenstveno uređuje poseban propis – Zakon o državnim službenicima, dok se Zakon o radu može primjenjivati samo u pitanjima koja nisu posebno uređena propisima o državnoj službi, odnosno u mjeri u kojoj je njegova primjena dopuštena posebnim propisima.
To potvrđuje i predmet Draženović protiv Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Podnositelj je od 2003. do 2016. godine radio u državnoj službi na određeno vrijeme, pri čemu mu je služba bila produljena 23 puta. Tvrdio je da je, s obzirom na dugotrajnost rada i činjenicu da je obavljao poslove trajnog karaktera, njegov radni odnos prema pravilima Zakona o radu i Direktivi 1999/70/EZ trebao biti pretvoren u radni odnos na neodređeno vrijeme.
Međutim, domaća tijela primijenila su Zakon o državnim službenicima kao lex specialis. Taj je zakon izričito isključivao mogućnost da državna služba na određeno vrijeme automatski postane služba na neodređeno vrijeme. Zbog toga se pravilo Zakona o radu o radu na određeno vrijeme nije moglo primijeniti na način na koji je podnositelj zahtijevao.
Europski sud je pritom naglasio da između javnog i privatnog sektora mogu postojati značajne pravne i činjenične razlike te da države imaju široku slobodu procjene pri uređivanju zapošljavanja u javnom sektoru. Također je istaknuo da Direktiva 1999/70/EZ sama po sebi ne propisuje opću obvezu pretvaranja ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor na neodređeno vrijeme.
Stoga se iz ovog predmeta može zaključiti da se na državne službenike Zakon o radu ne primjenjuje automatski i u cijelosti, nego podredno i u granicama koje dopušta poseban režim državne službe. Kada je određeno pitanje posebno uređeno Zakonom o državnim službenicima, prednost ima taj posebni propis, a ne opća pravila Zakona o radu.
