Na jednoj od najvećih i najprometnijih zagrebačkih tramvajskih stanica prelazila sam cestu trčeći kao luda. Imala sam pune ruke. Nosila sam torbu, vrećice i fascikl pun papira. Na nogama sam imala čizme na petu u kojima sam inače spretna, ali taj mi dan nije bio suđen.
Pred otvorenim vratima tramvaja raspala sam se kao kruška. U tom sam trenutku vidjela samo svoju prijateljicu koja me svom silom pokušala podići s poda. Ljudi su oko mene gledali u čudu što se dogodilo dok sam ja na brzinu skupljala sve što sam po podu izgubila da bih stigla uletjeti u tramvaj. Otkako sam ustala s poda, smijala sam se sama sebi, a pridružila mi se i prijateljica. U tramvaj smo ušle brzo kao rakete iako sam ogrebla koljeno, s kojega je čak počela kapati i krv.
Cijelu sam situaciju smatrala poprilično komičnom te sam ostatak puta kući provela brišući suze od smijeha. Vjerujem da se u sličnim situacijama treba znati nasmijati i sam sebi i svojim glupostima. To mi je bila lekcija da se u petama ne trči.