Kao temelj odgovora bitno je upoznati se s dvije prethodne popularne znanstvene teorije.
Einsteinova tzv. opća teorija relativnosti odlično funkcionira kada objašnjava svemir na skali velikih udaljenosti i velikih energija i velikih tijela kao što su planete, zvijezde i galaksije. Proširila je standardne zakone mehanike.
Kvantna fizika je pak izuzetno uspješna u opisivanju svemira na mikrorazini molekula, atoma i elementarnih čestica.
Ove dvije teorije omogućile su uspješno tumačenje tri od četiri fundamentalne sile prirode - slabe i jake nuklearne sile te elektromagnetizma - sve do mikroskopskih skala. No četvrta, gravitacijska sila nije mogla biti objašnjena pomoću njih.
Međutim, opća teorija relativnosti, koliko god bila uspješna na velikoj skali, ne funkcionira na mikroskali, osobito u dva fenomena - u Velikom prasku i u crnim rupama u kojima su golema masa i energija koncentrirane u vrlo malom prostoru, odnosno točki koja se naziva - singularnost.
To je vjerojatno jedan od razloga zbog kojeg je Albert Einstein smatrao da singularnost ne može postojati u stvarnom svijetu iako postoji u teorijskoj matematici.
Kako bi riješili ovaj problem, znanstvenici trebaju pronaći opise funkcioniranja snažne gravitacije na mikroskopskoj razini. Jedna od prominentnih teorija koja to pokušava učiniti je teorija struna (eng. string theory).
Čisto je hipotetska bez empirijskih dokaza. Ali točna i prihvatljiva. Osim u par stvari. I zato je pronađen mali-upgrade teorije struna nazvan - M-teorija koja je trenutno najšire prihvaćena u znanstvenim krugovima kao potencijalno najvjerojatniji kandidat za najopćenitiju teoriju prirode koja nas okružuje, tzv. teoriju svega (eng. theory of everything)
