To svatko treba sam otkriti. Možemo pisati zašto su mnogi ljudi postali vegani, koji su sve razlozi za veganstvo, koje su dobrobiti za okoliš, zdravlje i životinje, no pravi odgovor zašto postati vegan treba otkriti svatko za sebe nakon što dobro prouči temu, dopusti si da odbaci predrasude i da si mogućnost promjene. Razloga je zaista puno. Navest ću samo neke, no zapravo preporučujem čitanje knjiga i gledanje filmova na tu temu jer je opširna, ali ujedno i zanimljiva i mnogima nevjerojatna. Mislimo da sve znamo o industriji hrane i kako zapravo sve dolazi do naših tanjura, mislimo da je sve kako je sada tako kako treba biti i kada krenemo proučavati i, još važnije, sami donositi zaključke, ostanemo zapanjeni kako mnoge stvari funkcioniraju. Svakako treba razumjeti da smo svi žrtve određenog načina ponašanja. Kao što su ljudi rođeni u robovlasničkom društvu odgajani da je normalno da postoje robovi, tako se danas ljudi odgajaju da je normalno da se životinje iskorištavaju, ubijaju i jedu. Na prvu se ne vidi ništa loše u tome jer su mnoge stvari prikazane takvima, normalnima pa nam onda i izgledaju normalno. Zamislite da dođete u selo ljudoždera i krenete objašnjavati da nije u redu to što rade, da to nije dobro ni za njih jer u konačnici i sami mogu biti pojedeni, svi argumenti kojih se sjetite će vam pasti u vodu jer će prvi odgovor biti da oni samo rade to što je normalno u društvu/plemenu u kojemu žive i neće si niti dopustiti razmišljati izvan tih utvrđenih okvira, neće vas niti saslušati niti doživjeti. Danas, kada smo okruženi reklamama za životinjsko meso, mlijeko i jaja, još je teže dopustiti si uopće razmisliti je li to u redu i treba li baš sve biti točno tako kako je sada. Taj korak je najteži, pronaći put slobode prihvaćanja i promišljanja, kako bi se informacije uopće primile na plodno tlo. Kratko o razlozima vezanima za životinje i njihova prava na ovaj planet, na život bez iskorištavanja. Zar je stvarno ovaj planet samo ljudski ili smo ipak mi samo jedna od životinjskih vrsta? Možemo li prihvatiti da s drugim životinjskim vrstama dijelimo osjećaje, da svi osjećamo bol, patnju, strah, sreću, prijateljstvo… da svi želimo živjeti i imamo svoj vlastiti smisao života? Ako možemo prihvatiti ovu očitu sličnost, možemo li prihvatiti i poštovati razlike, kao što smo svjesni da se i mi ljudi razlikujemo samo u boji kože, vjerovanjima, inteligenciji, izgledu… pa tako se i od drugih životinjskih vrsta razlikujemo u svemu navedenom? Te razlike ne mogu biti opravdanje za ropstvo i genocid. Nažalost, naš odnos prema životinjama je upravo to. Dobro, prema nekima nije, npr. pse ne jedemo, ni lastavice, ali eto kokoši i svinje da, ne zato što za to postoji neki opravdani razlog, već zato što smo tako odlučili i čak razdvojili emotivno i smisleno da to tako mora biti i gotovo. Vratimo se ropstvu i genocidu životinja, načinu na koji ih tretiramo, na milijarde krava, svinja, kokoši, kunića i drugih bića kojima smo oduzeli pravo na život u prirodi, utamničili ih u zatvore zvane farme, modificirali njihova tijela kako bi davala što više mesa, mlijeka i jaja i prisilili ih da pate od svojeg rođenja do nasilne smrti u dječjoj ili mladoj dobi u klaonici. A klaonice, koje svakoga dana ubiju na tisuće životinja obješenih na traku i doslovno iz njih teče potok krvi, ničim se ne mogu opravdati. Opravdanje je prvo na što ćemo pomisliti, to je ljudski, sjetit ćemo se lava i da biljke boli, ma sve kako bi zaštitili ovaj normalizirani svirepi odnos prema životinjama kakav poznajemo. Tako su nas učili od malih nogu. Ako smo i pokazali suosjećanje, to je prikazano kao slabost, a ne vrlina, to je nešto što trebamo suzbiti u sebi, prihvatiti da to baš tako mora biti. Na svijetu je trenutačno više od osam milijarda ljudi, a samo u jednoj godini, računajući samo velike farme, u klaonicama se zakolje više od 80 milijardi životinja. Da se to događa na nekom drugom planetu, gdje neka vrsta svoju inteligenciju zlorabljuje na štetu drugih vrsta, smatrali bi to užasom kakav se na našem planetu ne može dogoditi. A patnja je strašna, ne samo fizička nego i psihička. Staviti se u poziciju drugog bića iznimna je vrlina. Iskreno se staviti u poziciju kokoši, koja ne može raširiti krila cijeli svoj život u malom kavezu u koji je stavljena da snese nekoliko desetaka puta više jaja nego što bi prirodno snijela je nešto što možemo nazvati paklom, a to je samo početak priče. Nikad viđena trava, psihoza koja dovodi do ludila nastavak je priče koja je tek počela. Kraj priče znate, trpanje u kamione i put u klaonicu. Ako se rodite kao muško i ne nesete jaja, vaš život završava dan-dva nakon rođenja tako da vas uguše ili žive samelju. Ako su vas križali da na vama buja meso, bit ćete živi dok vam kosti izdrže. Nećete doživjeti ni mladost, ni travu ni nebo, a sretni ćete biti da umrete prije nego što vam odrežu vrat. Svaka vrsta ima svoju horor priču i teško je reći koja je najgora. Kravama izvlačimo više od deset puta više mlijeka nego što bi u prirodi davale svojem teletu. Telići se oduzimaju brzo nakon rođenja i ubrzo postaju teletina. Fizička patnja je golema, no ona psihička je neopisiva, neprestana tuga i žalost prelaze u apatiju i ludilo. To radimo životinjama, to im radi sustav vjerovanja kojega smo i mi žrtve. Nemojte mi vjerovati na riječ, pogledajte film „Zemljani” (Earthlings), a ima i drugih koje ne bi trebao nitko propustiti jer ono što oni osjete svojim tijelima barem da mi vidimo svojim očima. Neprirodnost je isto mnogima razlog za veganstvo. Lav lovi antilopu kako bi preživio, no nema uzgajališta i farme i, što je najvažnije, nema izbora. Mi ga imamo, tijela su nam napravljena tako da itekako možemo bez namirnica životinjskog podrijetla, dapače, to nam je prirodnije i tako ćemo pridonijeti svojem zdravlju. Kokoš kao i svaka druga ptica ima jaja zbog pomlatka, ne zbog našeg omleta – ne pada nam na pamet da uzimamo iz gnijezda lastavici jaje za palačinke. Krave imaju mlijeko iz istog razloga kao i ljudske majke ili mačke – zbog svojeg pomlatka, za svoju djecu. Svaki sisavac ima različit sastav mlijeka prilagođen upravo potrebama svoje vrste. Životinje ne piju mlijeko druge životinjske vrste i ne piju ga u odrasloj dobi. Krave u uzgoju jedu druge životinje, žitarice i mahunarke, a prirodno bi trebale jesti travu. Da bi izdržale opisani horor do klaonice, životinje trpaju antibioticima. Više od osamdeset posto svih antibiotika ne troši se na liječenje ljudi i životinja, već za intenzivni uzgoj životinja. Mesojedi imaju očnjake i kandže, svejedi su također prilagođeni fizički da mogu uhvatiti svoj plijen. Čovjek kao vrsta nema ni kandže ni očnjake niti je na drugi način prilagođen fizički da hvata plijen. Također, nije to ni psihički. Mesojed kada vidi leš životinje, vidi hranu. Mi kada vidimo leš životinje, ne vidimo hranu, već opasnost. Nismo fizički ni psihički prilagođeni kao mesojedi. Možete li se zamisliti da zarijete svoje zube u krzno kunića kako bi došli do njegova mesa, ako ga uopće uspijete uhvatiti? Kada ljudskom djetetu ponudite jabuku, ono zna da je to hrana, a kunića će gledati kao nekog za igru. Kolesterol ljudsko tijelo samo proizvodi, svaki unos je suvišan i stvara problem. Ljudsko tijelo može podnijeti namirnice životinjskog podrijetla, ali ne bez posljedica. Sve današnje bolesti povezane su i s prejedanjem namirnicama životinjskog podrijetla. Svaki drugi građanin Hrvatske umre od bolesti srca i krvnih žila, zasigurno ne zbog prevelike količine mrkve i graha koje je pojeo. Ne moramo biti liječnici i nutricionisti da donesemo jasne zaključke da je zdravlje u namirnicama biljnog podrijetla, da je to hrana prirodno namijenjena nama i dobra za nas. Možemo, naravno, naći opravdanje, to bar nije teško, opravdati se da ne napravimo niti najmanju promjenu, to je ljudski, ali je činjenica da ne ubijamo životinje zbog potrebe, već zato što možemo, zato što nam je njihovo meso, jaja i mlijeko ukusno. Ponavljam da sve ovo ne navodim kako bi odgovorio zašto biti vegan, već da zainteresiram na provjeru informacija koje nam serviraju, na provjeru i ovoga što pišem, a najviše na promišljanje zašto bi svima bilo bolje da smo vegani, zašto bi bilo dobro da se barem vratimo načinu života naših starijih kada su se meso i druge namirnice životinjskog podrijetla jeli jednom mjesečno ili barem jednom tjedno, a ne kao danas, doslovno u svakom obroku. A naš loš odnos prema životinjama ide puno dalje. Ta golema svirepost uzrokuje nestašicu vode, krčenje prašuma, uništavanje bioraznolikosti, kisele kiše, bacanje hrane i glad u svijetu te klimatske promjene. Meso, mlijeko i jaja su iznimno rasipni izvori energije i bjelančevina. Strahoviti prirodni resursi se nemilosrdno troše, čak 70 posto uloženo je nepovratno izgubljeno, a protom se zagađuje okoliš. Za kilogram govedine potrebno je deset tisuća litara vode, a za kilogram žitarica ili mahunarka stotinjak. Naša navika jedenja mlijeka, mesa i jaja više utječe na klimatske promjene nego sav promet ovoga svijeta. Doslovno, ako mislimo opstati na planetu, moramo se okrenuti isključivo proizvodnji biljne hrane. Ako želimo preživjeti, moramo biti svjesni da se svakim komadom mesa ili sira kockamo sa životima ljudske djece u budućnosti. Mora i oceani također se sustavno uništavaju i Jadransko more nije izuzetak. Više od 50 posto Jadrana je izlovljeno, čak ni pridnene koće nisu još zabranjene. Ako se ribolov nastavi tim intenzitetom, do 2050. sva mora i oceani bit će opustošeni. Zaista vrijedi pogledati filmove Cowspiracy i Seaspiracy.
