Dok oba pojma (recesija i inflacija) u medijskim polemikama mahom nose negativne konotacije, oni predstavljaju ekonomske pojave čiji se učinci (cjenovni i ini) nerijetko međusobno poništavaju.
Inflacija je, ukratko, porast cijena na tržištu. Naizgled je to sama po sebi razumljiva pojava ako se sudi isključivo po kratkoći definicije, no u realnosti može biti (a najčešće i jest!) rezultatom niza isprepletenih i međusobno uvjetovanih geopolitičkih silnica kojima nije uvijek lagano ući u trag. Među čimbenicima koji intenziviraju stopu inflacije, dominantni i najprononsiraniji su nedvojbeno:
- Porast u potražnji proizvoda - cijene rastu jer se ponuđači okorištavaju činjenicom da su ljudi spremni platiti više za istu količinu određenog dobra, a sve u skladu sa zakonom ponude i potražnje
- Porast u cijenama proizvodnje - najčešće potaknuto nestašicom ili nedostupnošću te posljedičnom porastu cijene određenog "fundamentalnog" dobra, poput nafte, koja je neizostavna karika u svakom proizvodnom lancu (s posljedicama takve nestašice smo suočeni danas uoči embarga postavljenih na goriva ruskih naftnih konglomerata)
- Neodgovorna monetarna politika - nekontroliranim printanjem novčanica državna emisiona banka može u opticaj pustiti previše novca te time sniziti vrijednost vlastite valute. Padu vrijednosti novca ponuđači se prilagođavaju postavljanjem više cijene za isti proizvod pa tako i u ovom slučaju nastaje inflacija.
Recesija s druge strane predstavlja usporavanje ekonomije. Usporavanje u ovom kontekstu označava opadanje tzv. agregatne (čitaj: ukupne) potražnje u državnoj ili široj ekonomiji, a kao što je slučaj i kod inflacije, ono može biti krivnjom čitavog mnoštva različitih faktora. Recesiju, primjerice, može potaknuti porast kamatnih stopa što otežava podizanje kredita i demotivira građane da troše ili ulažu. Također se može pojaviti kao rezultat visoke nezaposlenosti; ako su ljudi u velikom broju bez posla ili u riziku od gubitka istog, bit će silom prilika nagnani da kolektivno stegnu remen, što će se direktno očitovati padom agregatne potražnje i posljedičnim sniženjem cijena. Tu je ponovno na djelu već spomenuti zakon ponude i potražnje: ako je interes potrošača za kupnju niži, ponuđači će pokušati učiniti svoje proizvode isplativijima redukcijom cijena.
Kao što je razvidno iz usporedbe ovih dvaju ekonomskih pojava, neki od njihovih direktnih ili indirektnih uzroka su međusobno isključivi. Drugim riječima, država ne može istovremeno patiti od vrtoglavog porasta u potražnji i opadanja iste. Zbog tog razloga određeni ekonomisti, pretežno pripadnici tzv. kejnzijanske ekonomske struje, smatraju da se povlačenjem određenih monetarnih poluga, primjerice umjetnim povišenjem ili sniženjem kamatnih stopa, može suzbiti odnosno potaknuti stopa inflacije u državnoj ekonomiji, a sve u cilju održavanja njene stabilnosti. Preciznije rečeno, kejnzijanska teorija nalaže da se, zbog njihove oprečnosti, poticanje recesije može koristiti kao oružje u borbi protiv inflacije i obrnuto.

Međutim, iskustvo je pokazalo kako takav pristup ekonomskoj analizi nije uvijek kadar predvidjeti tržišne kretnje. Kao što se možemo uvjeriti ponovnim pregledom faktora zaslužnih za recesiju i inflaciju, neki od njih mogu biti aktivni istovremeno. Primjerice, porast cijena nafte može zadesiti svijet u jeku masovne nezaposlenosti. Ono što slijedi iz takve kombinacije je tzv. stagflacija (pojam nastao srastanjem riječi stagnacija i inflacija), a koji predstavlja ubitačnu kombinaciju visoke nezaposlenosti i visokih cijena - recesije i inflacije. Upravo se to i dogodilo tegobnih 70-ih godina prošlog stoljeća, kada su zemlje Arapske lige uskratile svoje naftne zalihe svijetu kako bi obeshrabrile vojnu potporu koju je država Izrael uživala od zapadnog svijeta - i potpirile globalnu krizu.
Summa summarum, kaže se da recesija može zaustaviti inflaciju zato što pad u potražnji zaista može suzbiti zabrinjavajući rast cijena. Međutim, ako na inflaciju utječu faktori koji se ne tiču direktno porasta u potražnji, ta ekonomska "mudrost" u praksi zna podbaciti.