Svjetski dan beskućnika: Pogled kroz oči ljudi koji im pomažu svaki dan
„Svaki mali pomak je za beskućnike zapravo – ogroman! I to treba znati cijeniti. Jako.“ – Pjer Orlić
Povodom Svjetskog dana beskućnika (10.10.) treba se upoznati sa pričama ljudi koji većinu svakog svog dana posvećuju upravo beskućnicima – njihovom smještaju, prehrani, zdravlju, obrazovanju, ali i samopouzdanju, dostojanstvu, osjećaju pripadnosti svijetu koji ih okružuje.
Pišu im molbe za posao, guraju ih da razviju talent koji vide u njima, kao vratima prema boljim životnim stazama, kad preminu traže tko su kako bi mogli biti sahranjeni u krugu obitelji.
Pjer Orlić je voditelj Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“ u Rijeci, od travnja 2020. Tada je, u jeku prvog vala pandemije bolesti COVID-19, nakon više od 20 godina otišao iz novinarstva. Odluka, kaže, nije bila laka i bio je suočen s nizom pitanja i dvojbi:
„Što uopće znam o beskućnicima? Mogu li ja to uopće? S druge strane tu je bio – izazov! Ogroman izazov. Izaći iz svoje zone komfora i suočiti se s nečim… S čime zapravo? Da beskućništvo postoji sam znao. I to je u biti bilo to. OK… Bilo je tu i pokoja predrasuda prema njima. I da, želja da im pomognem.“
Brzo je postao svjestan nekoliko stvari – da je problem beskućništva u Hrvatskoj nedovoljno prepoznat, da su njihove priče posve različite i da svi ljudi zapravo hodaju po rubu, vrlo lako bi se bilo tko mogao naći na njihovu mjestu. Samo zato što osoba danas ima sređen život i dobar posao ne znači da sutra možda ne može završiti na ulici. Naime, ne bi bila prva kojoj se to dogodilo.
Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“ u Rijeci pokrenuo je Franjevački svjetovni red Mjesnog društva Trsat 2007., u prostorima koje je osigurala Riječka nadbiskupija. Uz pružanje smještaja i osiguranje prehrane, Prihvatilište provodi i razne programe vezane rehabilitaciju i resocijalizaciju beskućnika, kako bi im pomogli da se ponovno vrate i uključe u društvo.
Priznaje da je i sam imao predrasude prije nego je došao raditi u Prihvatilište, a i dalje im svjedoči.
„Često čujem – Ma ti beskućnici su zapravo samo lijeni i ne žele raditi. Pokušajte se zamisliti da ste trenutno bez krova nad glavom i da svaki dan morate ići na posao. Zamislite koliko je to teško. Nemate se gdje oprati, presvući u čistu odjeću, oprati prljavu, kako ćete bez prebijene kune doći do posla… Pa da ga i nađete, obično je riječ o slabo plaćenim poslovima, često na „crno“, koji su nesigurni i nestalni. Uostalom, mnogi beskućnici, u nemogućnosti pronalaska i zadržavanja pravog posla, često skupljaju boce. Teško da će te nekoga tko po cijele dane obilazi kante za smeće i u njima traži boce, nazvati lijenim. Za to treba biti i te kako i vrijedan i hrabar!“
Jednu stvar, kaže, često zaboravljamo:
„A to je da su oni prije svega – ljudi. Ljudi sa svojim snovima, strahovima, željama, manama, vrlinama… Kad ih prihvatite kao ljude, kada ih ne osuđujete unaprijed, onda možete puno s njima. Znate, nekad s njima popijete kavu i popričate i u tih 10-20 minuta napravite više nego u proteklih nekoliko dana!“
Prema njegovom iskustvu, često je jako teško motivirati beskućnike da svoju sadašnju, nezavidnu situaciju izokrenu na bolje. „Upravo zato, svaki mali pomak za njih je zapravo – ogroman! I to treba znati cijeniti. Jako.“
Puno je stvari koje bi, da može, mijenjao u odnosu prema beskućnicima, a to bi svakako bilo da im bude dostupna potrebna liječničke skrbi, da imaju mogućnost udomljavanja po modelu „housing first“ i da se donese definicija beskućništva prema ETHOS tipologiji, koja se koristi u većini zemalja članica EU.
Cijelu priču Pjera Orlića pročitajte ovdje.
