Shizofrenija je bolest koja pogađa mali broj populacije, no na tom malenom dijelu covječanstva ostavlja dubok trag. Kao takav, ovaj složeni poremećaj funkcije mozga, sastoji se od mnogobrojnih simptoma zbog kojih čovjekov svijet ideja i bivanja postaje pomračen psihozama. Psihotični simptomi su najčešće reflektirani kroz halucinacije. Halucinacije su prividne slike iskrivljene realnosti. Zbog pogrešnog prepoznavanja stvarnosti, logično razmišljanje biva zamijenjeno nerazumljivim. Tako se više ne radi samo o malenom broju pojedinaca, nego i o svim ostalim članovima tj dijelovima njegove okoline. Postavlja se pitanje:,,Kako se odnositi prema shizofreničaru i je li teže njemu ili njegovoj okolini?’’
Okolina često zaboravlja da osobu ne čini samo njezina bolest. Jer bolest postoji, ali postoje i ljepote koje ta ista bolest ne može oduzeti, samo treba odlučiti vidjeti ih. Ljudi se navedeno uče kroz život jer se s tim nikako ne rode. Osjet dobiju rođenjem, no ono što njime percipiraju, odabiru sami. Teško je ostati jak, no zato trebamo druge, da nam od početka olakšaju život, da nam pruže ruku. Prijatelji, obitelj i supružnici jesu upravo oni koji ostaju dok je mirno more, ali i dok je oluja. Barem bi trebali, iako je teško. Voljeti nekoga u teskoćama je najveća odlika. Nekoga tko sam nije kriv za sve što mu se događa, nekoga koga je uništila socijalna struktura i pritisak drugih, ali i ne samo njih, nego kako se često kaže, života samog po sebi te svaka (ne)prilika koju kao takav nosi, onda kad je samo htio biti čovjek, neutješan u vlastitim očajima. Treba pokušati voljeti nekoga tko posjeduje i sunce i kišu u svom spektru ličnosti, no prije svega treba pokušati biti osoba koja neće uvijek ovisiti o okolini nego će voljeti svoju unutrašnjost koliko god da ona teška ili crna bila. Boje se stvore onda kad čovjek odluči da ih ima unutar sebe. Nacrta ih sam.
Osobama s mentalnim oboljenjem najviše od svega treba ljubavi, kako vlastite, tako i okolinske, od svih nas. Razmatrajući jasne medicinske opise bolesti, prije svega sam se osvrnula na to kako se one manifestiraju u duši. Shizofrenija se često zna opisati kao rak duše. Važno je zaključiti da nikada ne boluje samo tijelo, mozak ili bilo koji tjelesni koncept, nego prije svega unutrašnjost bića, duh koji ga čini. Nastojati izliječiti duh je izrazito zahtjevan proces, no nije nemoguć i čovjeka može dovesti do cilja gdje ga čeka samoostvarenje, punina i zadovoljstvo. Uistinu vjerujem da nije moguće razumjeti drugoga ako i sami nismo spremni biti ranjivi. Istinski moral krije se u empatiji za druge, tako funkcionira: razumjenjujemo rane, a gradimo ljubav. U redu je ne osjećati se dobro svaki dan, no treba se buditi s nadom da ce ovo danas biti puno bolje i ljepše jer ćemo ga učiniti takvim. Treba odabrati uzak krug ljudi koji nam nude suosjećanje i rame za plakanje te svim snagama umnažati vrijeme provedeno s njima. No ako nema njih, onda trebamo uzeti sebe same za ruku, darovati si osmijeh i čestitati si jer smo dovoljno snažni da držimo taj osmijeh na licu. Snaga bi kao takva trebala ostati dok se kroz život, ponekad, na to istom licu smijesti i suza. Suza tad nije znak slabosti nego je znak jakosti, a kao takva briše se rukom onog koji zna kako se crta osmijeh.
