Sa šesnaest sam godina htjela pronaći posao preko ljeta, a budući da nije bilo nikakvih ponuda na internetu u mom rodnom mjestu, odlučila sam osobno otići do pojedinih poduzeća i upitati ih trebaju li radnike.
Nakon puno odbijenica, odlučila sam otići do obližnjeg restorana u nadi da će trebati konobara. Iako nisam imala nikakvog radnog iskustva, a pogotovo ne u konobarenju, bila sam voljna sve naučiti.
U kratkom razgovoru za posao sudjelovali smo vlasnik restorana, njegova supruga i ja. Iskreno sam priznala da nemam nikakvih iskustava i da ne znam složiti kavu, ali sam uporna i spremna naučiti sve što je potrebno. Vlasnik restorana bio je simpatičan i podržavao me u mom neznanju. Objasnio mi je kako nije teško biti konobar i kako mogu sve naučiti u jednom danu, ako budem koncentrirana i usmjerena samo na rad. Njegova me pak supruga cijelo vrijeme ismijavala i indirektno upućivala kako jedna gimnazijalka ne može biti konobarica. Uporno sam joj objašnjavala neka mi pruži priliku jer znam da mogu naučiti, na što se ona cinički osmjehivala. Nakon što sam ostavila svoje kontakt podatke, izlazila sam iz restorana, a vlasnikovu sam suprugu čula kako govori da nastavim sanjati i da nikad neću dobiti posao kod njih zato što nemam iskustva.
Ovo je jedan negativan razgovor za posao koji je poljuljao moje samopouzdanje na samom početku mojeg radnog iskustva.
