Djeca u toj dobi su vrlo osjetljiva na promjene te im je neke "odrasle" probleme i situacije teško shvatiti. Ovo će većinom imati negativne posljedice zato što su djeca razigrana, vesela i vrlo društvena te im je prijekopotreban kontakt sa vršnjacima. U toj dobi (pogotovo u školi) jedni od drugih uče, te se uče socijalnim pravilima i tome kako se prilagoditi potrebama drugih ljudi, a također se uče i zauzeti za sebe. Razvija im se osjećaj morala, emocije ih preplavljuju te ih u školi uče kontrolirati gledajući jedni druge te promatrajući kako drugi ljudi (osim njihove obitelji) reagiraju na neke njihove postupke.
U situaciji kada je djete u opasnosti od zaraze, ono mora ići u karantenu skupa sa svojim roditeljima. Teško je tom djetetu objasniti zašto se ne smije družiti sa svojim prijateljima, zašto je škola zatvorena ili što se uopće u svijetu događa. To bi moglo razviti pojačan osjećaj zbunjenosti i izgubljenosti, a isto tako indirektno se povećava njihovo korištenje televizije i mobitela, a smanjuje vrijeme provedeno vani i u igri. To bi (opet indirektno) možda moglo u kasnijoj dobi izazvati razvitak anksioznosti kada se nalaze u većoj grupi ljudi te laganu socijalnu disfunkcionalnost.
Ovo je sve kada gledamo dugoročno, a sve ovisi koliko će pandemija i ova nova normalnost trajati. Djeca u toj dobi (vrtićkoj i predškolskoj) uče kako funkcionirati te upoznaju prije svega sami sebe i taj proces je vrlo važan. Ovakvo često mijenjanje mjera i pravila će u njima prvenstveno izazvati veliku zbunjenost ili u drugom ekstremu, totalnu nezanimaciju prema tome što se dešava.