Kad zatvorimo oči, osjećaj za prostor oko nas i položaj našeg tijela u njemu ne nestaje. Ne vidimo gdje smo, nego osjećamo gdje smo. Taj osjet za položaj naziva se propriocepcija, to je svijest o tome gdje se nalaze naše ruke, noge, glava, ostatak tijela, te kako je naše tijelo položeno u prostoru.
Propriocepcija nam omogućuje da kontroliramo vlastite dijelove tijela bez izravnog gledanja na njih. Uzmimo za primjer vožnju automobila. U mogućnosti smo držati pogled na cesti i istodobno prilagoditi ruke na upravljaču i primijeniti odgovarajuću količinu pritiska na pedale kako bi održali brzinu. Vozači s razvijenom propriocepcijom mogu mijenjati radijsku postaju, jesti male obroke, doprijeti do nečega na stražnjem sjedalu, ili raditi bilo koju drugu radnju bez gledanja, tj. održavajući pogled na cesti. Bez propriocepcije, morali bismo svaki put pogledati dolje svoje noge da možemo "naciljati" gas ili kočnicu, ili gledati svoju ruku dok mijenja brzine. Bez propriocepcije bi vožnja bila nemoguća. Kao i sve ostale radnje u životu.
Propriocepcija se bitno razlikuje od ostalih osjetila. Npr. nikada se ne isključuje. Što to znači? Znamo kako izgleda tišina kada prekrijemo uši, znamo kako izgleda mrak kada prekrijemo oči, a kako bi to izgledalo kada bismo mogli isključiti propriocepciju? Bez gledanja uopće ne bismo znali gdje nam se nalaze ruke i noge, život bi bio vrlo zahtjevan.
Dio literature ovaj osjet naziva “šesto čulo” (iako ih ima zapravo malo više). Prvih pet su kao što znate vid, sluh, dodir, miris i okus. Naš živčani sustav (mozak) organizira ova osjetilna opažanja koja tako postaju temelj našeg osjećanja sebe.