Kod nekih je normalno, a neka to ne rade kao mala. Neka rade samo doma, a neka i na javnom mjestu. Ovi kod kojih je normalno da to rade na javnim mjestima mogu to raditi rjeđe i kraće, a neka intenzivnije, glasnije i duže.
Postoje dva pristupa - pokušaj komunikacije s djetetom "na njegovoj razini" ili ignoriranjem, ali prisutnošću. Ne znam puno o tim pristupima, ali sam slušao o tome na jednom predavanju na koje sam bio primoran doći.
